Trunem
Trunem, život prolazi, mrzim se, život prolazi. Ja sam smeće, a život prolazi. Život prolazi, a mrzim se. Trunem. Bolje da umrem. 🙂
Trunem, život prolazi, mrzim se, život prolazi. Ja sam smeće, a život prolazi. Život prolazi, a mrzim se. Trunem. Bolje da umrem. 🙂
Ništa. Jedno veliko ništa. Kao na kamenu, zakačenom za rub provalije. Mogu ostati stajati, čekati da me vrijeme zgazi, da me proguta i ispljune. Ako se pomaknem past ću u more. Ne preostaje mi ništa drugo, nego skočiti, možda će boljeti, možda ću umrijeti, od udarca, od šoka. Ali što je život, ako ne udarci,…
Seljak čovjek, da mu se ižderat´, da mu se najest´, da mu je popit´. Al´ džaba, valja i radit´ malo. A kad treba sjest´, u miru i tišini, ne može. Mora se ižderat´, mora se najest´, mora popit´. Mora od mozga pobjeć´, da bi mog´o mirno zaspat´. Jebeš mi sve, što sam poetičan.
Branim vakuum, ograđujem ga egom, laž branim, od života bježim. Masku sam napravio, njemačkog oficira, sve više švabo, sve prazniji iznutra. Ponekad napukne zid od ega i kroz rupicu malu svjetlost života bljesne na trenutak. Brže, bolje, zatvorim oči, ´ko bi se mučio s razbijanjem ega.
Bure ničega. Ima malo prijezira. Ima malo prkosa. Kako ružno bure, Bure ničega, Postao sam ja.
Volio bih pustiti suzu U nju da stane Sve što me boli. Volio bih da riječi Udare o zid Koji sam sagradio. Volio bih otvoriti oči Ubiti ego Smrskati ga na komade. Volio bih napisati pjesmu. Da bar to mogu. Nekad misli su tekle K´o voda niz česmu.